Vrisak savesti
Obican dan. Ustajem iz kreveta, perem zube, umivam se i oblacim. Izlazim iz kuce.
U prvom prevozu, autobusu 307, mi prilazi cigancica od 15ak godina i trazi novac za hranu. Nemam, zao mi je. Njen prazan pogled prelazi preko mene, molecivi osmeh nestaje istog trena, da bi se pojavio za drugu osobu nekoliko sedista dalje.
Izlazim iz prevoza, krecem ka stanici 17ice, i pored pekare vidim stariju zenu, sedi na betonu, sa detetom od 2-3 godine u rukama, trazi novac za hleb. Citala sam pre nedelju dana o decaku kom ljudi kupuju u prodavnici hleb i mleko, on tako pomaze svojoj porodici da prezivi. Ponudim da joj kupim hleb, prebacuje molbu na novac za mleko...ponudim da kupim mleko onda. Pogleda me i ucuti. I dete je tiho. Nastavljam dalje.
U 17icu ulazi Romkinja, drzi bebu od nekoliko meseci u rukama i ide od osobe do osobe, moleci za novac bebi za lek:"Ne mogu da verujem da nemate srca, treba bebi za lek." Beba, umotana u prljave krpe, cuti, ne pomera se, ne meskolji, nista. Pitam se da li je prekasno za taj lek.
Stizem na odrediste. Novi Beograd. Tu, ispod nadvoznjaka vidim porodicu Roma, dvojica decaka od po 10ak godina, starijeg coveka i zenu, sa majusnom bebom u narucju, bebom koja se drala na sav glas, vristala i urlala, negodovala - dal zbog hladnoce ili prljavih pelena, dal zbog buke...
Verujte, citav dan razmisljam o tome sta nije u redu sa slikom danasnjeg dana. A onda sam procitala clanak koji je ko zna koliko puta shareovan na fejsu, i shvatila.
Ta deca, te bebe koje vidjamo iz dana u dan. Ta tiha mala tela... Oni su iznajmljene bebe iz porodica alkoholicara, narkomana, duznika. To su deca pojena alkoholom i hranjena drogama i lekovima za smirenje da bi bila mirna. Kada ste videli bebu koja je mirna satima? Koja cuti? Koja se cak i ne promeskolji? Stanite sad na momenat i razmislite koliko ste te dece culi? Bilo kakav zvuk da naprave?
Svi smo culi da postoje citavi lanci kriminalaca koji upravljaju beogradskom mrezom prosjaka. Svi smo culi i da oni nemaju izbora, da ce biti zestoko kaznjeni ukoliko odbiju, da su kaznjavani ukoliko ne ispune kvotu za dan, da ih od malena navikavaju na razne opijate kako bi ih lakse drzali na lancu, kako bi ih sprecili da beze. Svi smo videli ljude sa uzasnim ranama na nogama ili rukama, kako zagnojenim ranama paradiraju kako bi izvukli koji dinar vise... Svi smo culi, a ipak...a ipak, mnogi veruju da je nemoguce da je tako nesto opste poznato, i da ipak niko nista ne preduzima. I zbog toga, zbog te neverice, niko nista ne preduzima i dalje, i opet i opet i opet... A oni, oni ne mogu ni da se obrate vlastima, da spreci njihove zlostavljace, jer, realno, vlasti mora da uzimaju novac od toga, inace bi ih do sada uhvatili.
Svaki dan prolazimo pored njih i ne primecujemo... Neki ce reci, preokupirani su svojom borbom za prezivljavanje, neki ce, opet, okriviti drzavu i nastaviti svojim putem, a neke ce, kao mene, zaboleti dusa za tom decom.
Neke od tih beba i preminu u toku dana, ali "radni dan" se ne prekida zbog jedne male smrti. Taj neko je primoran da prosi, taj neko mora da brine o samom sebi, o svojoj ostaloj deci, taj neko zeli da prezivi dan, da ne bude povredjen ili obogaljen za kaznu sto nije odradio "svoj deo".
Ovo sto pisem nije poziv na mrznju i nije poziv na skupljanje sredstava za pomoc. Ovo je vrisak, urlik, poziv da se toj deci vrate glasovi. Da ne razmisljam da li mi ta zena trazi novac za lek, za mali les? Da se bebe uzmu iz ruku kriminalaca, da prestanu da budu rekviziti u pokusaju dobijanja samilosti. Ovo je poziv da se informisemo, da reagujemo umesto sto negodujemo iz udobnosti svojih domova, umesto sto krivimo drzavu, vladu, politicare, svet - dok mi nastavljamo da sedimo.
Treba saznati zbog cega komunalna policija dozvoljava stvaranje novih "karton gradova", da saznamo u kakvom su zdravstvenom stanju ta deca, da saznamo zbog cega socijalne sluzbe ne reaguju, da prodrmamo ucmale drzavne institucije. Svet se nece popraviti ako ga samo kritikujemo, vec ako preduzmemo nesto. Korak po korak, samo akcijom mozemo da popravimo stanje stvari.
Ja nisam strucnjak, ali imam nekoliko predloga, kako da pocnemo neophodne promene.
1. Pripretiti tim porodicama cija deca se uhvate na ulici da ce im se ukinuti socijalna pomoc ukoliko se to ponovi. Ista pretnja da vazi za majke sa bebama, za sve koji budu uhvaceni da prose, a primaju socijalnu pomoc. Isto da vazi za sve sa starijom decom koji ih ne salju u skolu, da vazi za sve slucajeve namernog sakacenja i povredjivanja radi efikasnijeg prosenja.
2. Problem izumiranja sela na jugu Srbije postaje sve veci. Ozivimo onda ta sela. Neka se razvija nacionalna strategija za naseljavanje tih sela stanovnicima divljih naselja. Oni koji pokazu volju i zelju za normalnim zivotom, ga i zasluzuju, zasto da im ne pomognemo da ga dobiju?
3. Naterati policiju da se aktivira, umesto sto love vozace sa tablicama postavljenim nakrivo i pesake sa slusalicama u usima. Razviti plan da se stane u kraj kriminalnim organizacijama koje vode lance prosjacenja, da se pohapse i optuze, bez mogucnosti kaucije, svi koji su umesani.
4. Da se promeni zakonska regulativa, da se propisu ostrije kazne, da se primene bolje preventivne mere.
5. Da se aktivira i edukuje stanovnistvo. Da ne bude vise "cuo, ali ne veruje", da bude javno, jasno i glasno receno kakvo je stvarno stanje.
Onda, mozda, kad se sve to sprovede iz reci u delo, mozda, mozemo da sedimo u udobnosti svojih domova znajuci da nijedno dete nije danas umrlo zbog nase inertnosti.